Ante "Taso" Vranješ

r. oko 1850. (Drinovačko Brdo, Bosna i Hercegovina), mjesto pokopa nepoznato

Izvor: Monografija "MOJE DRINOVAČKO BRDO", 2009., prof.dr.sc. Anđelko Ađo Opačak

Prva osoba upisana u Matičnoj knjizi rođenih (MKR) u Drinovcima je Ivan Vranješ, rođ. 1879., od oca Ante i majke Lucije, rođ. Bukić iz Zasida.

Ante je imao nadimak Taso jer je bio izrazito snažan čovjek, od kojeg su zazirali i sami Turci. Bio je toliko snažan da je za okladu s Turcima podigao crkveno zvono, „teško koliko je u godini dana“.

Prrema istoj usmenoj predaji, Ante je došao iz Poljica (Kozičkih) i naselio se na Drinovačko Brdo, jer su tu već postojale staje za njegovu stoku, pa je tu i ostao.

Njegov je život bio pun avanturizma.

Pomagao je Hajduke u Hercegovini, pa je bio osuđen na dugogodišnju tamnicu koju je izdržavao u Kopru, zajedno s posljednjim hercegovačkim i najpoznatijim hrvatskim hajdukom, „kraljem gorskih klanaca“, Andrijom Andrijicom Šimićem (1833-1905).

Taso je navodno imao i nešto zakopanog blaga na Brdu, ali je zbog nesporazuma sa svojom ženom, blago (navodno) otkrio nekim Kurtovićima jer su ga lijepo ugostili.

Umro je u kaznionici u Kopru, a ne zna se gdje mu je grob.

Taso se borio protiv Turaka.

Narod posebno pamti i prepričava anegdotu kada se Taso jednoga popodneva odmarao u hladu ispod drveta te začuo jauke seoskih žena. Vidio je da Turčin muči žene te mu prišao. Zapovjedio je Turčinu da ostavi žene na miru te da ga mora četveronoške popeti na brdo dok mu ovaj sjedi na leđima. Taso mu je sjeo na leđa, a Turčin ga je popeo uz brdo. Kada su stigli uzeo je sablju te mu odrezao gaće na zadnjici te ga tako gologuzog potjerao kod turskog kadije u Imotski kao opomenu da više ne dira i ne muči narod.

Nedugo nakon toga ustali su se Turci i tražili Tasu koji je često pribjegavao sa svojom stokom u Dalmaciju (čemu svjedoče i zapisi iz župe Ružići jer nekoliko godina Vranješa s Brda nije bilo u knjigama). Taso je osnovao četu hajduka te se borio protiv Turaka sa svojom četom. Nakon nekoga vremena Turci su ga uhvatili i odveli u Sloveniju u Koper gdje je izvršavao kaznu doživotnog tamničevanja. U tamnici je bio i sa Šimić Andrijicom koji je nakon nekoga vremena pušten iz tamnice te se nastavio sa četom boriti protiv Turaka.

Taso je, osim Andrijice, imao još jednoga prijatelja u tamnici. Njemu je otkrio tajnu da je uoči dugogodišnjega ratovanja protiv Turaka skupio puno blaga te ga zakopao s punom čizmom ispred kućnoga praga. Drugu je čizmu, također dupku punu zlata, zakopao u šumi.

Prijatelju je rekao neka ode kod njegove žene Lucije Vranješ rođ. Bukić te da joj kaže za blago kako bi budući naraštaji obitelji Vranješ bili bogati i uživali u Tasinu nasljedstvu.

No dogodilo se sljedeće: Tasin je prijatelj došao na Drinovačko Brdo, pokucao Luciji na vrata, no ona ga, sada već preudana, nije htjela ugostiti nego je otjerala nepoznatoga gosta s vrata. On je otišao pokucati na vrata pored, a to je bila obitelj Kurtović. Ugostili su Tasinoga prijatelja, nahranili ga te im je on, budući da su bili pošteni ljudi, otkrio Tasinu tajnu. Uzeli su alat i iskopali čizmu s blagom ispred Lucijinih vrata.

Čizmu u šumi pak nikada nisu pronašli.

Mnogi su naraštaji poslije tražili Tasino izgubljeno blago, no nisu ga nikada našli. Mnogi su odlazili i kod gatara i vračara ne bi li im ona porekla gdje je blago. No ona im je rekla da će blago "moći podići samo onaj tko je iskrenih namjera i srca".

Moga Dide sestra Dragica Popović, rođ. Vranješ pričala mi je da su mnogi odlazili u šumu te da se znala zametnuti oluja s pijavicom. Jedan je čovjek ostao i bez noge. No blago nikad nije pronađeno.

Ono po čemu je Taso također bio upamćen bila je njegova nevjerojatna snaga. Naime, kada je crkva u Drinovcima dobila zvono, nitko ga nije mogao podići. Narod je govorio da nitko neće moći podići zvono doli Taso. Pozvali su Tasu da podigne zvono, no on ne samo da ga je podigao, već ga je stavio na prsa. Zvono "imaše kila koliko i dana u godini" pričao je narod.

Ante Vranješ (r. 1933.) kasnije je nosio nadimak "Taso" jer je također bio nevjerojatno jak. Kasnije se u obitelji nadimak "Taso" ustalio za onoga tko je tvrdoglav i jak.