Ne znam kad je to bilo, a bilo je davno, bili smo negdje, je l' na skijanju ili na turističkom sajmu, nije bitno, tek ujutro za doručkom pričamo i veli Guido da je sinoć "saspa kaj cok". A, Guido, ča je to cok, pitao ga je netko iz ekipe. Ne znan, nasmijao se visoki, bjondi Istrijan iz Salzburga. Stešo, lipo se navadija po našu, davno je zaslužio "istrovnicu", ne zbog jezika nego zbog velike ljubavi i
entuzijazma koje je dao Poluotoku, njegovom turizmu i ljudima.
Neću previše nizati po njegovoj biografiji, znam da je na Poreštinu, na Lanternu, došao početkom 1970-ih kao "reiseleiter", znam da se tamo zaljubio u Porečanku i oženio se, kasnije još jednom: dvije kćerke – Karin i Marina, dva sina – Marko i Guido, milijun prijatelja, s nekima, kao s Maurom, u ljubavi većoj od bratske. Turistička animacija bila je u počecima njegov punto forte, kasnije medijska i ina promocija Istre, njezinih ljepota i dobrota, u čemu je njezinom turizmu dao doprinos vrijedan barem Zlatne koze, mogu o tome svjedočiti i kao turistički novinar iz 80-ih i 90-ih prošloga stoljeća. Okušao se i samostalnom ugostiteljstvu i agencijskom poslovanju, uvijek s naglaskom na autohtone, domaće vrijednosti, bile one gastronomske, zemljopisne, kulturne ili povijesne, koje je jedan sjeverni Austrijanac, s čijim smo prezimenom uvijek imali problema – a točno je: Schwengersbauer, vrlo često puno bolje prepoznavao i poznavao od nas "autohtonih" Istrijana. Pamtim i njegov veliki angažman početkom 1990-ih u organiziranju humanitarnih akcija u Austriji za pomoć Hrvatskoj, ali draža su mi sjećanja sa snjegova na kojima je, tamo u "mraku", porečke ugostitelje učio skijati u sklopu programiranog aktivnog odmora socijalističkih poduzeća.
Druželjubiv i velika dobričina, Guido je naletio na koronavirus s kojim je njegov tijelo izgubilo višetjednu borbu. A kaže Mauro da smo se trebali uskoro naći, šira ekipa prijatelja i suradnika, na prisjećanju zajedničkih lijepih vremena, gore kod Radeta i Sonje u Rakovcima. Nažalost, ako i druženja bude, naš Guido neće doći jer je zavajk "saspa kaj cok". No, ostat će budan u našim mislima i srcima.
Goran Prodan