Zadarski Arbanasi doselili su se iz svog zavičaja tj. područja planine Rumije preciznije na tromeđi Šestani u grad Zadar 1726. godine. To znači da se radi o gorštacima, a ne tolliko o jezeranima kako se to zna krivo navoditi. Lokacija-pradomovina zadarskih Arbanasa na kojoj su živjeli je dio okupiranog dijela barske nadbiskupije od strane Turaka. Turci su taj okupirani dio postavili pod upravom Skadarskog pašaluka i od tada on nosi naziv Skadarski pašaluk. Činjenica da su zadarski Arbanasi bili pripadnici barske dijeceze govori nam o stanovitim utjecajima koji su kasnije sudbinski odredili njihov pretežiti hrvatski identitet. Sam Vicko Zmajević ih je tretirao kao svoje i u tom svojstvu i vizitirao kao svoje dijecezane. Prilikom jedne vizitacije umalo je izgubio glavu od turaka, ali su ga arbanasi iz Šestna spasili. Prve popise stanja vjernika po mjestima u pradomovini načinili su Andrija i potom Vicko Zmajević. U tim popisima jasno vidimo postotak po vjerama mještana koji su živjeli zajedno u modusu vivendi. Iz tih popisa vidi se u postocima koliko je katolika, koliko pravoslavnih i koliko je muslimana po mjestima. Ove činjenice su važne za razumijevanje stanja u pradomovini i početka procesa integracije u hrvatski katolički korpus koji je kulminirao kasnije u procesima buđenja nacionalne svijesti. Pripadnost Barskoj dijecezi nam omogućuje shvatiiti i bilježenje zadarskih Arbanasa na slavenizirani način imena i prezimena jer se u barskoj dijecezi misa služila na staroslavenskom i latinskom. Na isti način i po isitim pravilima zabilježbi bilježe ih i same mletačke vlasti što je evidentno iz katastarkih spisa o dodijeli zemlje nakon doseljenja. Tamo se jasno vide oblici prezimena s nastavcima na IĆ i velik broj imena koji zvuče hrvatski i crnogorski. Tako npr. nema imena poput albanskih imena kao Pjetri ili Štjefi nego Pero, Petar i Stipe ili Stijepo. Isto je i s prezimenima npr. ime rodozačetnika Vukić je Vuca, a ne Ujku na albanski način. Zanimljivi su i topomini u lokaciji pradomovine. Oni više ukazuju na slavenska imena. Ime Šestani zvuči više slavenski. Slična imena nalazimo na Baltiku. Tamo se nalaze i mjesta s nazivom Šestani, Paštrovčani, pa Briesk-ov( Brisk ) pa Negoši itd.Kod doseljenja prvo naselje u Zemuniku označeno je kao selo tj. Erikovo selo a ne kao katundi ili vendi na albanskom niti paese na talijanskom. Zmajević u svojim pismima piše kako je pored Zadra osnovao Barsko naselje, dok na ploči u Crkvi Gospe Loretske stoji natpis na latinskom : Svojim bivšim dijecezanima barskim dao načiniti Crkvu Zmajević. Očito da se označava identitet povezan s barskim područjem s Barskom dijecezom i tome idu u prilog i svi dokumenti i ne samo crkveni, nego i katastraki i ostali, primjerice postoje i arbanaški testamenti na glagoljici. Politika doslejavanja i interes Mlečana je bio da podno grada dosele katolike arbanse i na to se strogo pazilo. Čak u slučaju prebjega iz Spiča troje "crnogorskih" obitelji: Škopelja, Zanković i Popović (koje su zapravo " crveni hrvati " katolici crnogorci ) Mlečani su zahtijevali izjave pod zakletvom o pripadnosti katoličkoj vjeri i te se izjave vide u knjizi Krune Krstića. Dakle, nije bilo moguće sakriti vjerski identitet budući da je tada u Spiču župnik arbanas koji je ujedno bio i špijun Venecije.
Na stranici 42 Krune Krstića u katastarkom popisu nalazi se i prezime Radojčević i pokraj njega napomena " Nefito " tj. konvertit-prijelaznik s pravoslavne na katoličku vjeru što pokazuje da su Mletačke vlasti brižno vodile računa o identitetu. S druge strane za vrijeme prve Jugoslavije jedna obitelj od onih prebjega iz Spiča prešla je na pravoslavlje zbog zemlje.
Iako se zasluga za doseljenje Arbanasa u Zadar danas uglavnom pripisuje tadašnjem zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću, njihovo doseljavanje uvelike je planirala i pomagala Mletačka Republika s namjerom oživljavanja Dalmacije, posebice opustošenog zadarskog zaleđa.
Prema predaji Arbanasi potječu iz regije Šestana[1] i to iz tri različita sela: Šestani, Briska i Livari/Dobreci. Prvi sačuvani zapis o seobi arbanaških obitelji s ukupno 56 osoba, koje su izbjegle pred Turcima, nastao je dana 23. ožujka 1726. godine. Prva skupina izbjeglica stigla je u Kaštel Lastvu (današnji Petrovac na Moru) pa potom prebačena u Kaštel Novi (današnji Herceg Novi). Pored njih, svoj zavičaj napustilo je još 28 obitelji koje je u zbijegu spriječilo nevrijeme, no i one su desetak dana kasnije uspješno prebačene u Kaštel Novi. Pretpostavlja se da su prva i druga skupina Arbanasa stigle u Zadar od 10. – 31. svibnja 1726. godine.
Prvu seobu Arbanasa u Zadar predvodila su dva brata Petani. Obitelji koje su u Zadar doseljene u prvoj seobi su: Luca d'Andrea Gezghenovich, Nicolo di Luca Marghicevich, Nicolo d'Andrea Gasparovich, Giovanni d'Andrea Gezghenovich, Pere di Marco, Prem Vuca Marghicevich, Paolo Giech Marghicevich, Giech Prend Marghicevich, Giech Pepa Marghicevich, Marco Discialo Marghicevich, Prenz Prema Marghicevich, Petar Vuca Gianova, Nico Matessich, Luca Prend, Boso Nico Smira, Stanica Gielencovich, Visco Gielencovich, Lech Pero Marghicevich i Luca Lucich.
Mletačka Republika novim je doseljenicima dodijelila zemlju na području današnjeg Zemunika, gdje se trebalo oformiti novo naselje s već sagrađenih petnaestak kuća, hrvatskog naziva Erizzovo selo po tadašnjem mletačkom providuru Nicoli Erizzu. Međutim, zadarski kanonik i veleposjednik don Ivan Grisogono par je mjeseci kasnije za izgradnju novog naselja ustupio svoju zemlju u blizini lazareta Svetog Marka. Tako je na mjestu današnjeg naselja Arbanasi osnovano novo naselje Borgo Erizzo ili «Erizzovo predgrađe», o čemu svjedoči najstariji zapis od 15. kolovoza 1726. godine. Zemlja u Zemuniku ostala je i dalje u posjedu Arbanasa.