Po svoj prilici prezime Čiča potječe od predslavenskog stanovništva Balkanskog poluotoka također poznatog pod imenom Vlasi. Prvi poznati spomen Čiča odnosno Ćića kao etničke skupine nalazi se u svjedočanstvu glagoljaša P. Fraščića iz 1463. o „Čičama/Ćićima“ koji u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Koruški župnik Jakob Urnest 1499. spominje „zemlju Čiča/Ćića“ (Czyschnlandt) „između Bosne i Hrvatske“ (zwischn Wossen und Krabaten), što upućuje na Vlahe s područja Cetinske krajine odnosno srednje Dalmacije. U 16. st. prvi put je zabilježeno kao prezime Čiča, a zabilježeni su otprilike u isto doba i u Makarskoj. Nadalje, pišući caru Ferdinandu 1530. Nikola Jurišić govori o Vlasima „koji se obično zovu Čiče/Ćići“ (Valachi, quos vulgo Zytschn vocant). Benedikt Kuripešić u Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju (1530.) spominje Čiče (Zistzen) kao doseljenike iz sjeverne Srbije u Bosnu. Istrorumunski Ćići, po kojima je planina Ćićarija dobila i ime, također su istoga porijekla, a činjenica da govore tj. da su govorili zapadnom varijantom rumunjskoga jezika govori u prilog predslavenskog porijekla Čiča iz doba Rimskoga carstva i jedinstvenog jezičnog područja.