Moj pokojni otac, koji je od svog oca naslijedio ruševno izdanje Biskupskog ljetnikovca negdje '60. prošlog stoljeća, bez struje, vode, a puno zemlje za kopat.. Srećom, vratili su se iz Njemačke, gdje su radili kao gastarbajteri po reszoranima, on i njegova nova žena, porijeklom iz skroz drugog kraja Lijepe naše, bez ideje što će biti, samo su znali da imaju volje, nešto iskustva u radu sa gostima i upornost. Uspjeli su zasaditi vrt, pa vinograd i udpostaviti veze sa Gornjom selima (tata se uostalom rodio u Osojniku), gdje su se nabavljali meso, sir iz ulja i onaj pršut što ga nikad nisam poslije uspio provat. Mati je pekla ručkove, večere, kolače i ti Nijemci koji su došli za njima, a radi odmora u prijateljskom okruženju i kulinarskih i zabavljačkih predstava moga oca, koji je za goste u ono vrijeme i za onaj rang kulture bio oličenje veselog, nasmijanog Dalmatinca, kojo se od srca s njima zabavljao.. I, dobro im naplaćivao za to.. 

Nažalost, u ugostiteljstvu dobar gazda ne smije biti trijezan.. I, sve je bilo dobro dok gosti nisu otišli i kad bi on, mama i ja na kraju večeri ostali sami čistiti taj mali restorančić. Mama ga je stalno, jako kritizirala zbog alkohola i zadavals mu beskrajno puno ideja kako bi ovo trebalo ovako ili onako, ili bi samo kontrrstala, jer je bila ljuta ovako i onako... 

A, svađa između njih je kretala čim bi ostali sami.. 

Čudi me kako su u tolikoj svađi uspjevali sve odradizi. Ali, jesu. 

Od mene je tata odustao čim je vidio da ću biti malog rasta i da neću moć kopati kao on i da nikad ništa od mene. Tako da, osim zapovjedne deračine, i batina tu i tamo-mi nismo imali odnos i bili smo stranci. 

A da me spominjem svakodnevne optužbe kako ja nisam dostojan biti njegov sin, da od mene nikad ništa i neizostavna rečenica od malena:'Mrš pro vrata! '

I, išlo je tako to do rata 90.ih, kad su mali restorani propali i pretvorili se u OPGove, a moj tata je već imao i rak i još st boleština i izgubio je korak sa poslom i pošao u penziju. 

Ja nisam živio s njima još od srednje škole, nekih 30 i nešto godina, ali pošto su oni bili bolesni, odlučio sam se u 41. Godini vratiti svojim roditeljima sa svojom djecom i ženom iz većeg grada, sa drukčijim navikama.. a do tad smo bili već 15 godina zajedno, 8 godina braka i dvoje male djece, vratiti sr na otok. 

Uglavnom:epilog: žena je nakon tri godine odvela djecu mami u Zagreb, strpala me u zatvor zbog gnjeva na mene i moju mamu (njenu svekrvu, koja jpj je doslovno od prvog dana krenula uništti život.. Otišla žena, djeca.. Tata terminalno bolestan, majka i ja se trudimo oko njega, i tako 5-6 godina. Ja u depresiji zbog rastave, rata i ptspija, život na otoku bez motiva... 

I tata umre. Žena je otißla, majka se u moje ime odrekla svega i probudila se ljubav prema domu svom, djeca dolaze svake godine na praznike.. I žena dođe kad ima vremena, mama je ista, ali uspijevamo prebroditi nedaće. 

Ostaje nada da će se jedno od dvoje djece vratiti na otok, jer imamo dosta, i moglo bi se dosta... Vidjet ćemo, možda će loza Vlašica živjeti i dalje na ovom prekrasnom otoku.