Blaž potječe od latinske riječi Blasius, odnosno grčke Blásios. Postoje dvije interpretacije značenja te riječi. Jedni smatraju da je armenskog podrijetla, ali nepoznata značenja, a drugi da je povezana s grčkim pridjevom blaisós, u smislu „onaj koji ima iskrivljene noge prema van“ (u latinskom je blaesus - tepav, mucav). To bi značilo da ovo ime označava tjelesni nedostatak, no takvo se značenje izgubilo. Postoji više inačica ovog imena: Blaža, Blažek, Blaško i Blaškan, a prema grčkom izgovoru, Vlaho i Vlahica.
Štovanje svetog Blaža vrlo je rašireno, pogotovo u Hrvatskoj. Grad Dubrovnik slavi ga kao svojeg zaštitnika još od desetog stoljeća - on je njihov "Sveti Vlaho". U katedrali se čuvaju relikvije tog sveca, a za njegov se spomendan još uvijek održava velika svečanost.
Sam sveti Blaž zaštitnik je od bolesti grla i vrata. Malo se zna o njegovu životu i mučeništvu, ali legenda kaže da je najprije bio liječnik, a zatim biskup u Sebasti u Armeniji. Uhvaćen je u progonu kršćana koje je vodio vladar Licinije. Kada su ga vodili pred suca, izveo je čudo – uz molitvu i blagoslov ozdravio je dječaka koji se gušio zbog riblje kosti. To je i razlog zašto je umro mučeničkom smrću, no Bog mu je zacijelio rane pa je ubijen tek kada su mu odrubili glavu. Zbog opisanog čuda, prilikom svetkovine svetog Blaža (3. veljače), svećenik vjernicima blagosliva grlo.