Hrvat je općenito, među sebi sličnima, dobar čovjek, vjeran je i od pomoći, no sve što nije u njegovoj kasti, drži stranim, a izvan zemlje i neprijateljskim. …. No, bilo kako bilo, i da je Hrvat još siromašniji, pa i siromašniji od Morlaka, on je ipak gostoljubiv prema svakom strancu koji mu se u njegovoj domovini obrati za pomoć. Vrlo je neobično što niti u jednom dijelu zemlje gdje živi ovaj narod nisam vidio prosjaka, a to je nešto što mi odmah padne u oči kod svakog siromašnog naroda, a tu se vidi da i siromašni mogu imati osjećaj za čast. Roditeljska ljubav prema svojoj djeci je jako velika, a uz to se njihova djeca ne izrode niti zaborave na svoje obaveze. Koliko li se puta dogodilo, kada je ovaj narod bio pod prijašnjim vladama, da su sa još više slobode odlazili u rat, te bi otac, kojeg više nije bio red, odlazio u rat umjesto sina sa značenjem: „ja sam zašao u godine, moga života mi je ostalo manje no što ima moj sin, ja rat poznajem i već sam se na njega navikao, a ako me posluži sreća, nadam se vratiti u svoju domovinu i naći obitelj u većem broju i razveseliti je nekom malom zaradom!“ Ovaj neusiljeni način razmišljanja općenito je kod njih prisutan, a budući da su svi redom ratnici, onda se od njih niti ne može drugo očekivati.

Baltasar Hacquet, Oslikavanje i opisivanje jugozapadnih i istočnih Wenda, Ilira i Slavena, Split 2008.