Marica Pataky, kojoj u krsnom listu piše Marija Pataky, došla je živjeti u svoj rodni grad Zagreb kad je imala 3 godina. Baka Marija i djed Antal bili su oboje poštanski službenici. Nažalost je Antal Pataky je bolovao od šećerne bolesti od koje je umro u bolnici u Draškovićevoj  kolovoza 1921. star samo 49 godina. Marica je ostala  bez oca kad je imala 6 godina.

Nakon osnovne škole, koja je tada trajala četiri godine, Marica se je upisala u Državnu drugu žensku realnu gimnaziju u Zagrebu u Opatičkoj ulici. Malu maturu je položila 28. lipnja 1930 s vrlo dobrim uspjehom. Najbolje ocjene imala je iz vjeronauka, povijesti i kemije, koju joj je predavala dr. Olga Makuc. U svjedodžbi je upisana kao Pataky Marija.  Školovanje je nastavila u Državnoj trgovačkoj akademiji, kojoj je direktor bio Ljubomir Hađić. Sada ima nešto slabije ocjene (matematika: dovoljan) ali joj je vladanje stalno vrlo dobro. Kako su se 1932. preselili u Podsused, u školu  je od tada putovala vlakom. I da, od Marica Pataky je postala Marica Pataki. Kad je 1934. završila Trgovačku akademiju, maturu je odložila za jesen, pa je otišla na Sušak čuvati neko dijete preko ljeta, što joj je dogovorila majka. Čim je stigla na Sušak piše majci (6. lipnja.1934):

Draga moja mamica! Eto odmah ti se javljam da ne budeš dugo u brizi za mene. Put je bio strašno dosadan, jer nikog zgodnog za društvo nije bilo, sama kriminalna lica… Konačno sam se u 7i ½ docukala na Sušak, gdje me gospođa sa malom čekala i sa fijakerom smo se doma odpelale. Zbilja strašno daleko stanuje… Danas smo u jutro bili na kupanju sa Božicom i tamo je strašno dosadno, sama dečurljija. Ne znam kako da dođem do nekog poznatog, bilo puce, bilo dečka, jer ovako se cijeli mjesec gnjaviti sa tom malom, to bu strašno…

Pismo završava optimistično:Dakle mamice draga ne trebaš zbog mene biti u brizi, a to što mi je sada dosadno, to ću se strpiti, možda bude bolje. U nadi je spas! Primi puno pozdrava od tvoje Marice. Drageca puno pozdravljam. Rukoljub onklu Štefu.

More moje divno, more je prekrasno, ali ne uživam u potpunosti. I čeznem za mojom lepom Savicom. Mislim da će mi biti ljepše s vama na Korčuli.

Devetnaestogodišnja Marica žudila je za zabavom, druženjem. Željela je raditi preko ljeta, da nešto zaradi. Familija Pataky spremala se na ljetovanje na Korčulu u kolovozu, čemu se je Marica veselila.

Maturu je položila tek na jesen, odmah je upisala  Ekonomsko-komercijalnu visoku školu, čiji je nasljednik današnji Ekonomski fakultet.  Počela je jako ambiciozno, u zimskom i ljetnom semestru 1935. je položila 17 ispita! Nažalost tri ispita nije uspjela položiti, pa je izgubila godinu. Preselila se je u Zagreb, uspjela se je zaposliti u Tvornici dugmadi.  U jesen 1935. piše mami:

Eto danas je nedjelja i došla sam kući, u subotu nisam mogla doći jer sam s tante Rozikom kupovala kaput, pa sam kod nje ručala. U uredu imam jako mnogo posla, a uz to je jako nehigijensko, imade mnogo prašine i malo svijetla, tako da kad dođem kući, moram se sva prati i grlo i nos jer ne mogu dihati od sitne prašine. Sad moram to izdržati do nove godine, pa ako do tada ne dobim povišicu ili bolje mjesto, ja ću to napustiti, jer tu samo mogu izgubiti zdravlje, što za tih pišljivih 500.- din nema smisla. Dosta slabo izgledam, to mi naime vele oni koji me dulje nisu vidjeli. Ja to ne osjećam, ali vjerujem kad tako ljudi vele. Jučer sam kupila u Gundulićevoj kaput, vrlo je lijep… najljepše ti se za to zahvaljujem. Čula sam da mi nećeš moći više davati za hranu, ali ja bi te molila da mi to nekako još pomogneš dok dobim veću plaću. Jer inače ću ili morati gladovati ili uopće napustiti mjesto i ostati kod kuće. Zato te molim da nekako još to kratko vrijeme mi pomogneš, a onda ću se ja već sama brinuti.

Na kraju pisma Marica predlaže mami da se nađu u Zagrebu:

Mogli bi se mamice jedan dan poslije ureda sastati, da se malo porazgovorimo. Na primjer u četvrtak u 7 sati da me počekaš pred ulazom u poštu gdje tante Rozi radi. Ali točno, jer ako ne dođeš znači da nećeš uopće doći, da te ja ne moram čekati na zimi... Eto toliko, a o ostalom ćemo usmeno porazgovarati.

      Mnogo te voli tvoja Marica.

Marica je  lipnja i listopada1936.  položila zaostale ispite prve godine, pa je upisala III. semestar.  Vjerojatno zbog zaposlenja, aktivnije političke aktitvosti ili nekih drugih privatnih razloga je cijele 1937. godine položila tek tri ispita. Ipak je mogla upisati školsku godinu 1937/1938. Te 1938. godine je položila samo dva ispita, nije upisala slijedeću godinu, ali je 1939. položila dva ispita.  U indeksu je zapisan zadnji položeni ispit »Tehnologija III«      15. lipnja1939.

Dala je otkaz u Tvornici dugmadi, tražila je novu službu. Travnja 1938. nije primljena u Središnji ured za osiguranje radnika,  1. listopada iste godine zaposlila se u poduzeću Sveopće tekstilno d.d. Tada je stanovala Kukuljevićevoj 27, prizemno. Ožujka 1939. je tražila posao  u Poštanskoj štedionici, ali je i tamo odbijena. Sve to vrijeme policija joj je uredno izdavala

 »… uverenja, da je Pataki Marica dobrog moralnog vladanja za vreme boravka na području grada Zagreba«.

Maričina politička aktivnost počela je za vrijeme studija. Bila je aktivna u sindikatu i u studentskom kulturnom društvu »Svjetlost«. Često je odlazila u Podsused u posjet majci i bratu, a usput  je podsusedskim srednjoškolcima donosila napredni tisak (Radnik, Naše novine, Novi student). Među podsusedskim srednjoškolcima  je bila i moja majka. Marica je zajedno Bojanom, Dragutinom, Marom Čusak i Adolfom Johnom 1936. osnovala u Podsusedu veslački klub, na kojem su se osim veslanja bavili kulturno prosvjetnim radom i širenjem naprednih ideja. Postala je član KP, koja joj je krajem 1939. dala zadatak da iznajmi  stambenu kuću u Murterskoj 25, u kojoj su Pavle Pap, Rade Končar i Anka Butorac trebali organizirati ilegalnu partijsku tiskaru. Tamo je s Maricom živio i njezin prijatelj Milan Varićak. Po danu je Marica bila studentica i službenica, uvečer i po noći je zajedno s Milanom pripremala materijale i tiskala različite letke i proglase. Počele su i pripreme za izdavanje novog broja časopisa »Proleter«, koji se do tada tiskao u Parizu. Pavle Pap je nabavljao boje i papir, te donosio rukopise, štamparski materijal su nabavljali grafički radnici Joža Novačić, Joža Usenik i Vjekoslav Žganjer. Materijal za štampanje je bio skriven u drvarnici u podrumu.

Tiskara je uspješno radila sve do travnja 1940., usprkos velikim policijskim racijama i pokušajima da je pronađu. Komunistički tisak je bio trn u peti reakcionarnoj vlasti. Bilo je jasno, da to ne može trajati u nedogled. Netko je dojavio policiji, da se svako veće u Murterskoj 25 događa nešto čudno. Stoga je desetak policajaca 17. travnja 1940. opkolilo i provalila u kuću. U tiskari su osim Marice bili Pavle Pap i Milan Varićak. Pavle je uspio pobjeći. Maricu i Milana su uhapsili i odveli na policiju u Savsku cestu. Na ispitivanju nisu odali svoje suradnike, pa su ih poslali u Beograd na suđenje. Tamo je pred Državnim sudom za zaštitu države osuđena na godinu i pol robije i odvedena u ženski zatvor Požarevac. Kada su je osudili imala je 25 godina! Marica 1.studenog 1940. piše majci pismo iz Požarevca:

„Draga mamice, primila sam tvoje pismo od 14. i kartu od 22. prošlog mjeseca. Krivnja što još nisi dobila od mene nikakve vijesti nije do mene nego do cenzure na kojoj pisma i uopće sva pošta zaostaje dulje nego treba. Mi imamo pravo na pisanje dva puta mjesečno i to prvog i petnaestog, ja ću tebi redovno pisati svakog prvog u mjesecu, drugo pisanje hoću iskoristiti za svoje poznate…“

U nastavku opisuje svoje teškoće sa zubima:

Sa zdravljem sam dobro, jedino što trpim mnogo od zubobolje, pa sam odlučila da ih ovdje popravim. Bila sam kod zubara i rekao mi je da trebam 8 plombi i liječenje što će stajati 480 din. Mislim mamice, one novce koje si namjeravala potrošiti za tvoj dolazak ovamo, da mi pošalješ za zube. Taj put bi te najmanje stajao 600 din i to za ½ sata razgovora, dakle luksuz za današnje prilike…

Ne znam  mamice kako misliš s novcima. Je li mi misliš svaki mjesec slati i koliko? Ovdje kao i kod vas sve je strašno skupo, a same si kuhamo i nabavljamo životne namjernice. Za svaku je potrebno 200 din mjesečno Za ova dva mjeseca, kad mi trebaš slati za zubara, odlučile smo da malo stegnemo s hranom, jer znam da bi ti bilo teško...“

Na kraju je zanima, zašto joj brat ništa ne piše:

„Kako si ti sa zdravljem? Kako teta Ruža i Marija, mnogo ih pozdravi. Kako je Dragutin? Zašto mi on nikada ništa ne piše?

Primite svi mnogo pozdrava a tebe mnogo voli tvoja Marica.«

Marica je u Požarevcu bila do pada Jugoslavije 17. travnja  1941., kad su kratkotrajno zatvori u Srbiji ostali bez nadzora. Marica je odlučila pobjeći. Bilo je lako izaći, ali ni malo jednostavno stići do Zagreba udaljenog 500 km. Srbiju su zauzimali Nijemci, Hrvatsku Ustaše, Nijemci i Talijani. Ipak, Marica se s prijateljicom iz zatvora Ankicom Sertić uspjela probiti. Putovala je seljačkim kolima i pješice, uhvatila je pokoji teretni vlak, spavala po sjenicima, trajalo je to desetak dana. Marica nije znala da je istovremeno iz Šida pobjegao i njezin brat Dragutin, koji je tamo radio na pošti. I on se probijao do Zagreba na razne načine. Sretna okolnost za brata i sestru je bila, da u to doba kaosa okupatorska kontrola nad ljudima još nije bila potpuna. Tako je Marica svibnja 1941. stigla u Zagreb. Nikad nisam saznao, da li se po dolasku u Zagreb Marica osobno vidjela s majkom i bratom.

Marica se je odmah  javila svojoj partijskoj organizaciji, koja je smatrala da bi ostanak u Zagrebu bio previše opasan, jer je bila dobro poznata zagrebačkoj policiji. Izradili su joj lažne dokumente na ime Vera Novak i poslali je u Karlovac. Tamo se je uključila u ilegalni rad, prenosila je poruke i sanitetski materijal partizanima, bila je veza između Zagreba, Karlovca i partizana, sudjelovala je u izdavanju lista „Partizan“. Stanovala je  u blizini željezničke stanice u karlovačkom naselju Banija, gdje je bila i jedna od „javki“ na koje su javljali ilegalci i kuriri. Marica se zajedno s Marjanom Čavićem i Nadom Dimić redovno hranila kod Nade Drakulić u Senjskoj 16.

»Javka« u ljevičarskoj knjižari »Athenum« na uglu Radićeve i Markezijeve ulice je ranije bila kavana »Aeroplan«, okupljalište karlovačkih "starčevićevaca". Knjižaru Atheneum su od 1940. vodili Vera Vejvoda i Vikica Horvat iz Velike Kladuše. Jednog joj je dana Štefica Serdar iz Zagreba u knjižaru donijela poruku Zlate Šegvić o pokretu neke ustaške bojne, koju je trebalo dostaviti partizanima na Petrovu goru. U knjižari ju je dočekala Marica. U svojim sjećanjima Štefica Serdar piše:

»…tada se pojavila Marica Pataky. Odmah smo obje osjetile neku uzajamnu simpatiju, a ja veliko povjerenje u ovu stariju drugaricu (imala je 26 godina! op. a). Izgledala mi je jako staložena, sigurna i iskusna u ilegalnom radu, a opet toliko topla i prisna prema meni…«

Jedno od mjesta ilegalnih sastanaka u Karlovcu bilo je u Boškovićevoj ulici, u stanu ilegalca Matije Wohalskog. Ilegalci koji su dolazili u taj stan s lozinkom: Tražimo goblene i „Svilenog“, što je bio pseudonim Matije. Ostajali bi kod njega dok ih Marica, Marijan Čavić ili Nada Dimić ne bi preuzeli i povezali s partizanima. Marica je u taj stan donosila i materijal za Petrovu goru: novac, sanitetski pribor, lijekove, oružje... Materijal su obično iznosili iz stana  četvrtkom uvečer, jer svakog petka u Karlovcu bio sajam i velika gužva, pa je to bilo lakše prokrijumčariti iz grada seljačkim kolima.

Marica je posredno bila povezana i s diverzijom na zagrebačkoj glavnoj pošti 14. kolovoza. 1941. Rade Končar, sekretar CK KPH i organizator te diverzije, poslao je po Marici poziv Bartolu Petroviću u Karlovac da mu se hitno javi. Prilikom tog susreta ga je upoznao s diverzantima, koji će izvršiti diverziju i koje treba na dan diverzije sprovesti u partizane. Diverzanti su na glavnoj pošti namjestili eksploziv u noći od subote 13. na nedjelju 14. kolovoza., te su već u 8 sati ujutro bili na vlaku za Karlovac. Na karlovačkoj stanici su ih dočekali Marica i Bartol Petrović. Radi sigurnosti, svako je poveo dvoje do Bartolovog ureda. Tamo su već bili Josip Kraš, Ivo Marinković i Marjan Čavić. U 12 i 30, kad je odjeknula eksplozija u zagrebačkoj Glavnoj pošti, već su bili na putu  u partizane.

Kako se je približavao kraj 1941. godine, pojačavale su se partizanske akcije na tom terenu, ali se je pojačavao i ustaški teror, racije, hapšenja. Tako je 16. listopada 1941. na kolodvoru u Karlovcu po dolasku iz Zagreba prigodom pregleda propusnica uhapšena Marica Pataky. Policija je  ustanovila, da ima falsificiranu propusnicu identičnu propusnici Marijana Čavića,  uhićenog ranije istog dana. Marica je sa sobom nosila paket s  lijekovima i sanitetskim priborom. Policiji je izjavila da ga je morala predati nekoj nepoznatoj ženi u Karlovcu. Policija u Karlovcu ju je ispitivala do kraja studenog, ali od Marice nije saznala ništa. Zato je 29. studenog. 1941. poslala Zagrebačkoj policijskoj upravi zahtjev da hitno preuzme Maricu Pataky kao opasnog komunista. Priloženi su zapisnici njezinih saslušanja te popis stvari, koje su pronašli kod Marice prilikom uhićenja, citiram:

“Kod Pataki Marije nađeno je 246 kuna, koji je novac utrošen za nabavu ženskog rublja za istu…  Kod nje je također nađena poslovna knjižica na ime Novak Vera Ivanova. U ručnoj torbici iste nađen je jedan ključ, za koji nije ustanovljeno od čije i kakove je prostorije, neke ženske stvari, nevažne, te jedan notesić sa nekim bilješkama. Sve te stvari dostavljaju se naslovu…«

Maricu je prosinca 1941. preuzela zagrebačka ustaška policija. Smjestili su je u zatvor na Savskoj cesti, mučili je ali nije ništa priznala niti je ikog odala. No Maricu u Karlovcu nisu zaboravili. Željeli su je osloboditi zamjenom za zarobljene domobranske oficire. Komandant NOP odreda Korduna i Banije Ivan Manola šalje tih dana pismo komandantu domobranske vojske u Karlovcu:

„U mom logoru zarobljenika nalaze se:

Krizmanić Josip, domobranski pričuvni poručnik, rod. 17. marta 1916. u Drežnik Gradu, kotar Slunj, neoženjen… i

Devošić Frane, stožerni narednik, rod. 27. marta 1910. u  Pagu, kotar Pag, neoženjen, pripada oružničkoj postaji Vojnić.

Voljan sam izvršiti razmjenu ove dvojice zarobljenika za slijedeća lica, naše drugove, koje smatram ratnim zarobljenicima, zarobljenim na neprijateljskom teritoriju, a što je u potpunoj suglasnosti s međunarodnim ratnim pravom i međunarodnim ratnim uzusima. Ta lica jesu slijedeća:

Zvonko Držić (Marijan Čavić, op. a.), zarobljen 16. X o. g. u Karlovcu od Karlovačke policije, po agentu Saletu, a sada se nalazi zatočen u Zagrebu;

Vera Novak (Marica Pataky, op.a.), zarobljena 16. X o. g. u Karlovcu na kolodvoru od činovnika policije Ivaniša, sada zatočena u Zagrebu.

Mjesto izmjene predlažem Krnjak, raskršće ceste Krnjak – Vratnik - Vojnić, Krnjak- Rijeka- Točak, kota 132. Način izmjene: neka zarobljenike s obje strane prate po 2 nenaoružana pratioca. Identitet zarobljenika ustanoviti na mjestu izmjene. Vrijeme i datum izmjene ustanoviti po sporazumu. Garantiram slobodan prolaz vaših pratilaca zarobljenika. Časnom riječju vojnika i oficira garantiram lojalan odnos za vrijeme zamjene...«

Istog je dana  Ivan Manola poslao pismo obitelji Josipa Krizmanića u Zagreb:

»Poštovanoj obitelji Krizmanić, Zagreb.

Šaljem Vam pismo Vašeg sina Josipa Krizmanića, domobranskog pričuvnog poručnika, koji se nalazi u mom logoru kao zarobljenik i bit će zadržan sve dok današnje vlasti ne pristanu na izmjenu koju tražim. Izmjena koju tražim u potpunoj je suglasnosti s međunarodnim ratnim pravom i međunarodnim ratnim običajima o izmjeni ratnih zarobljenika. Sigurnost života Vašeg sina je potpuna, jer nije naš običaj i savršeno je daleko od naših shvaćanja i odnosa među ljudima, rđav postupak prema ratnim zarobljenicima. Borba koju vodimo i cilj te borbe jeste bolji život i više prava za sve Hrvate i Srbe, jasno ne za one koji su svoje ruke uprljali krvlju nevine djece, žena i staraca srpskog naroda, a Vaš sin nije u tome učestvovao niti se uprljao nedužnom krvlju. On je vršio jednu dužnost i vršeći tu dužnost zarobljen je.

Smrt fašizmu - Sloboda narodu!“

General Kosta Nađ pisao je mom ocu 1982. godine da se sjeća, da je u Korenici 1942. razgovarao o potrebi izvlačenja Marice Pataky iz logora s Vladom Popovićem, sekretarom Biroa i Ivom Marinkovićem, članom Biroa CK KPH.

Dok su pisma Kordunskog odreda stigla do Zagreba, Marica je već bila prebačena u logor Stara Gradiška zajedno s Vikicom Hrovat u zloglasnu »Kulu«. Tamo je srela Šteficu Serdar s kojom se je upoznala u knjižari Atheneum u Karlovcu. Marica joj je rekla da Ankica Sertić, s kojom je pobjegla iz Požarevca, nije izdržala policijsko mućenje i prosinca1941 odala policiji partijsku tiskaru u Klaićevoj 17.

Iako je život u logoru bio očajan, iako su ljude ubijali svaki dan, Marica se i tamo uklopila u legalni i ilegalni rad. To je činila vrlo uspješno, jer su joj logorske vlast dozvolile primanje paketa i pisanje kratkih službenih dopisnica na kojima je bilo otisnuto: »Pisanje je nagrada za dobar  rad i vladanje, i daje pravo na primanje paketa« . Tu činjenicu prešućuje Štefica Serdar, koja u svojim sjećanjima piše upravo suprotno:  

»Nema ovdje dozvole pisanja, primanja paketa, posjeta«

Prvi je paket Marica dobila svibnja 1942., jer je 3.6.1942. poslala majci u Samobor dopisnicu:

»Draga mamice, Paket primila, hvala. Sandale nisam primila. Drugi puta mi ih pošalji. Svih pozdravljam i volim, Marica«

Maricu su kolegice u logoru zvale »Grofica« po opereti »Grofica Marica«. Vlasti su o okviru logora osnovale odjel »Logor hrvatski žena«, gdje su odlučili preodgajati žene kroz rad u krojačkoj radionici i tkaonici. Marica je preseljena u taj odjeljak. Tamo su žene štrikale pulovere i čarape za ustaške vojnike, ali su nešto uspjele sakriti i dostaviti partizanima. Kad je Marica saznala da je ubijen Rade Končar, sekretar CK KPH, skupila je u zatvorskoj sobi grupu komunista, koja je tiho zapjevala Lenjinov posmrtni marš (»S tugom vas pratimo u hladan grob«.)

U proljeće 1943. su pozvali Maricu da spremi svoje stvari jer odlazi. To su obično bili slabi znakovi: nove optužbe ili smrt. Maricu su odvezli natrag u zagrebački zatvor u Savskoj. Ustaše, koji su je mučili i ispitivali već ranije, pitali su je želi li u partizane. Marica je bila iznenađena, mislila je da je to provokacija, jer nije znala za prijedlog zamjene zarobljenika. Istražiteljima je izjavila da želi ići kući. Vjerojatno je to stvarno  željela, jer si je u logoru ostvarila kakav-takav status.  Nakon dvadesetak dana čekanja vraćena je u Staru Gradišku. U logoru je dugo razmišljala, da li je trebala prihvatiti ustašku ponudu i ne inzistirati na odlasku kući. Nikad nije saznala, da su partizani predložili zamjenu već prije godinu dana. Bojala se, kako će KP reagirati na njezino odbijanje odlaska u partizane,  Nikad nećemo saznati što bi se dogodilo, da je Marica pristala na odlazak u partizane. Moje je mišljenje da do zamjene nije došlo jer ponuđene osobe nisu bili dovoljno zanimljivi za ustašku vlast, a ne zbog Maričinog odbijanja. Možda je došlo i do zapleta pri dogovaranju razmjene. U svakom slučaju, da je ustaška vlast bila dovoljno zainteresirana, ne bi marila za Maričine želje za odlazak kući, već bi je jednostavno zamijenila.

Ono što nije uspjelo Marici, uspjelo je njezinoj logorskoj kolegici Štefici Serdar Sabolić. Šest mjeseci kasnije, listopada 1943 uspješno je zamijenjena i preživjela Drugi svjetski rat. Najprije je živjela u Beogradu a  kasnije se preselila u SAD, gdje je umrla je 2005. Pisala je knjige o logorima Jasenovac i Stara Gradiška.  Neki njezini članci pojavili su se i na internetnoj stranici Slobodana Miloševića.

Marica je po povratku iz Zagreba 3. svibnja 1943. napisala majci:

„Mila majčice. Radosna sam da ti se opet mogu javiti. Molim opet pakete po starom, kinina. Volim te, tvoja kćerka.“

Mama joj je poslala paket i Marica je odgovorila 2. lipnja 1943.:

„Mila mamice. Kartu i pakete primila. Hvala. Molim šalji zelenjavu, octa, ajnprena i sapuna. Zdrava sam. Molim valerijane, kinina. Mnogo te volim, tvoja kćerka.“

Samo jednom, 12. srpnja1944 je poslala dopisnicu obitelji Trgovčević na adresu Zagreb, Gajeva 10. Mimica Trgovčević rođena Matić bila je kćerka bakinog  (Rozalijinog) brata. U dopisnici Marica piše:

„Dragi moji. Pošto se otvara logorska biblioteka to vas molim da mi pošaljete kakvih zabavnih knjiga. Kod pakiranja pazite da se knjige ne unište. Svih vas mnogo pozdravlja,  Marica“.

Katkada je Marica tražila majku da joj pošalje dvopek, četkicu za zube, kalodont, sapun, pa čak i „špange“ (ukosnice)… Zanimalo ju je između ostalog, kako su Drago i Bojana, jer joj je mama javila da su se vjenčali. Najviše paketa je dobila 1944. godine, čak  jedanaest!  Zadnju dopisnicu je poslala  majci   26. listopada 1944. U njoj piše:

»Mili moji, za sve vam hvala i molim da mi i dalje šaljete što više možete. Mislim na vas i veliko vas želim, Marica.«

Nakon  toga  komunikacija je prekinuta. Marica Pataky je studenog 1944 prebačena u logor smrti Lepoglava, koji je organizirala Ustaška obrana pod vodstvom Maksa Luburića. Upravitelj logora bio je Ljubo Miloš. Marica Pataky je ubijena u tom logoru  9.4.1945. mjesec dana prije kraja Drugog svjetskog rata, stara samo 29 godina i sedam mjeseci.

Poslije rata moj  je tata pokušavao skupiti što više informacija o Marici. Pisao je poznatim učesnicima NOB, pisao je u arhive. Nešto je uspio skupiti, ali je mnogo ostalo nepojašnjeno.

Godine1965. je  novosagrađeni dječji centar na Trešnjevci ponio je njezino ime. Tom je prilikom ispred vrtića otkrivena spomen bista  Marice Pataky koju je izradio akademski kipar  Stanislav Mišić. Centar je 1992. preimenovan u Dječji vrtić "Potočnica". Tada je bista uklonjena i spremljena u depo Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Vidio sam je 2015. u prostorijama muzeja na Trgu žrtava fašizma.

U Podsusedu  je 12. siječnja 1968. u Osnovnoj školi Matija Gubec održana osnivačka skupština izviđačkog odreda "Marica Pataki",  za prvog starješinu izabran je Vjekoslav Katić, tadašnji direktor škole. Njegov je sin Zlatan Katić sadašnji starješina izviđačkog odreda „Susedgrad“, kako je preimenovan 1992.  Stanuje u Podsusedu u nekadašnjoj Ulici Marice Pataki. U monografiji „Podsused, vjerski život i tradicija,  kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština“  koju je 2009. izdala Župa sv. Ivana Bosca piše:

„Partizanski put promijenio je ime po prvom učitelju u Podsusedu, Tomislavu Pavleku, a lokalna je partizanka Marica Pataki također ostala bez svoje ulice koja je zbog blizine crkve preimenovana u Don Boscova.“

U istoj knjizi je jedno poglavlje namijenjeno i izviđačkom odredu, ali u njemu Maričino ime nije spomenuto.

Dolaskom nove vlasti ime Marice Pataki, kao i brojnih drugih boraca za prava radnika, nestalo je iz javnog prostora i društvenog sjećanja. A moja teta Marica je bila odvažna osoba, vjerovala je u bolje i pravednije društvo, za te ideale je žrtvovala ono čovjeku najdraže, vlastitu mladost i život. Borila se znanjem i nikad nije voljela oružje. Nije dobila partizansku spomenicu, nije postala narodni heroj ali je heroj u mojim očima.